Počinjemo s tri brojke iz projekta koji izgleda uredno. Prihod, trošak, zarada. Sve zeleno. Onda Štefu postavimo prvo pitanje: gdje gubimo? Pokazat će stavku 6.1. Fasada. Materijal je otišao preko plana za više od trećine, a rad je odrađen u gotovo dvostruko više sati nego što je troškovnik predviđao. Stavka koja je trebala donijeti maržu danas je u minusu. Pa otvoriti sate i troškovnik iz kojih je to izračunao. Zbroj iz evidencije, bez procjene.
Drugo pitanje je ono koje svaki voditelj dobije petkom popodne: stigao je račun kooperanta, može li se ovjeriti? Štef ga usporedi s narudžbom i s ponudama koje su bile na stolu kad se posao ugovarao. Ako je postojala povoljnija ponuda, reći će to prije nego što kliknete ovjeru, i pripremiti poruku kooperantu. Vi je šaljete ili ne šaljete.
Treće pitanje postavlja direktor, ne voditelj. Fasada je upravo pojela cijelu svoju maržu i otišla u minus, pa je pitanje logično: isplati li nam se uopće raditi je sami? Štef uzme troškovnik, sate i ponude koje ima i vrati usporedbu s brojkama koje se mogu pratiti do izvora. Odluka ostaje direktoru. Razlika je što je sad donosi s podatkom, a ne s dojmom.
Pred kraj dolazi problem s rokom. Kooperant kasni s početkom radova pet dana. Štef pokaže što to pomiče u planu, koje faze iza njega čekaju, i pripremi poziv ili poruku kooperantu. Jedan klik, ali vaš klik.
Zadnju minutu ostavljamo za pitanje koje nam ljudi najčešće postave: Štefe, što još možeš? Odgovor čuvamo za dvoranu.